Dok je prislonjena na štap za hodanje, iz nasmiješenih očiju osamdesetogodišnje Togtokhbayar zrači silovita energija. Više od tri desetljeća radila je kao čuvar parka južno od mongolskog glavnog grada Ulan Bator, a još je uvijek toliko vitalna da je, unatoč tome što je u mirovini, otvorila kafić koji je vodila od 2008. do 2015. godine.

No, zašto je danas kafić zatvoren? Togtokhbayar i nekoliko članova njene šire obitelji – koju čini 16-ero djece i 88-ero unučadi i praunučadi – čekaju da ih se preseli, budući da se njihovi domovi nalaze unutar područja predviđenog za gradnju pete termoelektrane, odnosno kogeneracijskog postrojenja na ugljen u Ulan Batoru.

„U suprotnom, još uvijek bih radila“, žali se Togtokhbayar.

Projekt izgradnje ovog postrojenja na ugljen naziva se CHP-5. Jedan je od nekoliko projekata koje je država pokrenula kako bi zadovoljila svoje sve veće potrebe za energijom. Iako se gospodarski rast u Mongoliji usporio tijekom posljednjih nekoliko godina zbog naglog pada cijena na međunarodnom tržištu roba, potražnja glavnog grada i neprestano rastuće mongolske rudarske industrije za stabilnim i pouzdanim izvorom energije nije se smanjila.

Kako bi financirala postrojenje CHP-5 te druge termoelektrane na ugljen, Mongolija je pristupila međunarodnim zajmodavacima, uključujući i Azijsku razvojnu banku, Europsku banku za obnovu i razvoj te japanski Nippon izvozno i investicijsko osiguranje. Banke su odgovorne za ekonomski razvoj usklađen sa zaštitom okolišnih i socijalnih standarda.

No, za Togtokhbayar i ostale koji žive u sjeni planiranih projekata - uključujući i zajednice u pustinji Gobi na jugu Mongolije, gdje je golemim rudnicima potrebno sve više električne energije za eksploataciju ugljena, bakra i mnoštva drugih ruda – pritisci na zemlju i svakodnevni život predstavljaju konstantnu prijetnju.

Mongolija uvelike ovisi o ugljenu koji pokreće ovu zemlju i njeno gospodarstvo. Osam termoelektrana razasutih diljem zemlje činilo je 2015. godine 90 posto mongolskih kapaciteta za proizvodnju energije, dok se u njima proizvelo 79 posto ukupno proizvedene električne energije.

Jedan od razloga zbog kojih se Mongolija toliko oslanja na ugljen jest taj što ove crne rude ima u izobilju. Rudnik Tavan Tolgoi u pustinji Gobi najveći je rudnik ugljena na svijetu. Rezerve smeđeg te koksnog ugljena koje mu pripadaju procjenjuju se na 6 milijardi tona. Odavdje se godišnje izvozi 15 milijuna tona koksnog ugljena - koji je sastavni dio procesa proizvodnje čelika, uglavnom u Kinu. Zajedno s drugim gigantskim projektima ekstraktivne industrije u pustinji Gobi, poput više milijardi dolara vrijednog rudnika bakra i zlata Oyu Tolgoi, i rudnici Tavan Tolgoi te Tsagaan Suvraga, kao i druge teške industrije predstavljaju izvor znatnog dijela rastućih potreba za električnom energijom u Mongoliji.

Mongolska vlada sada planira izgraditi novu termoelektranu na ugljen na mjestu na kojem se nalazi rudnik Tavan Tolgoi, prije svega kako bi se u njoj proizvodila električna energija za potrebe rudnika Oyu Tolgoi. Trenutno Oyu Tolgoi uvozi energiju koju kupuje od kineske tvrtke Inner Mongolia Power Corporation.

Pitanje je kako vlada to planira učiniti. Oyu Tolgoi je trebao utvrditi različite opcije za vlastitu opskrbu električnom energijom, ali ona koju se moralo podržati temeljem ugovora s investitorom podrazumijeva izgradnju termoelelektrane na ugljen u rudniku Tavan Tolgoi. No, ova se opcija temelji na analizi koja je nastala kada su cijene roba bile visoke, pa uključuje projekcije prekomjerne potražnje za električnom energijom te stvara dojam da je upravo nova elektrana u Tavan Tolgoju najatraktivnija opcija za opskrbu rudnika Oyu Tolgoi. Na sastanku s predstavnicima organizacija civilnog društva u kolovozu 2016. su predstavnici Oyu Tolgoja rekli da će nastaviti dijalog s mongolskom vladom o različitim opcijama za vlastitu opskrbu energijom te da bi i obnovljivi izvori mogli postati jedan od izvora energije za ovaj rudnik bakra.

Međutim, odluka o termoelektrani u rudniku Tavan Tolgoi se još uvijek donosi, a uzrok tome jest i prevrtljiva politička klima. Natezanja između vlade i privatnih investitora spriječila su provedbu drugih projekata i politika važnih za razvoj Mongolije, bilo da se radilo o proizvodnji  električne energije iz ugljena ili drugih izvora energije.

No, eksploatacija i spaljivanje ugljena, fosilnog goriva najštetnijeg za klimu, guši kvalitetu života građana Mongolije. Najveći broj termoelektrana na ugljen smješten je u središnjem dijelu zemlje, a dim iz njihovih dimnjaka prekriva Ulan Bator zagušljivom izmaglicom. Tu su i štednjaci kućanstava u naseljima prepunim tradicionalnih jurti koja su niknula u posljednjih nekoliko godina, i koja nisu spojena na središnji gradski sustav za grijanje. Ne treba zanemariti ni ispušne plinove koji nastaju u sveprisutnim prometnim zastojima. Sve ovo glavni grad Mongolije čini jednim od najzagađenijih glavnih gradova na svijetu. Međutim, stanovnici Ulan Batora nisu jedini koji nose teret.

Za svojim radnim stolom u Khanbogdu, gradu u kojem se nalazi Oyu Tolgoi, Otgonjargal, zamjenica guvernera pokrajine, prikazuje kako je rad rudnika izmijenio gradski krajolik. Asfaltirane ceste prepolovile su prostranu pustinju. Ovdje su nekoć migrirale samo životinje, a danas se neprestano odvija promet kamionima. I Khanbogd i Tsogttsetsii, gradić koji se nalazi pored rudnika Tavan Tolgoi, niknuli su s prilivom ljudi koji su tražili posao u rudnicima.

No, što se više stvari mijenjaju, to više one ostaju iste, nastavlja Otgonjargal. “Pitanje koje se  stalno iznova nameće je pitanje vode - to je sukob koji nikada neće završiti.” Od kad je 2010. započela izgradnja Oyu Tolgoija, ovom je rudniku zbog vode dostavljen niz pritužbi mještana koji žive u blizini rudnika. Mještani tvrde da tvrtka neodrživo crpi lokalne vodne resurse za svoje poslovanje. Od 2016. godine naovamo tri su pritužbe podnesene Svjetskoj banci i Europskoj banci za obnovu i razvoj tražeći od ovih institucija koje financiraju Oyu Tolgoi da isprave situaciju.

Unatoč tome, očekuje se da će se u budućnosti sukobi zbog korištenja vode samo povećati. Proizvodnja energije iz ugljena podrazumijeva potrošnju velike količine vode, dok su istodobno pritisci na duboke vodonosnike već sada značajni zbog urbanizacije te industrijskog razvoja, odnosno rudarenja. Iako bi se oba predložena postrojenja, i CHP-5 u Ulan Batoru i ono u okviru rudnika Tavan Tolgoi, bazirala na tehnologiji suhog hlađenja sustava - što znači da bi se manje vode koristilo za hlađenje postrojenja - istodobno to podrazumijeva da će svako postrojenje biti mnogo manje učinkovito i stoga bi trebalo sagorijevati više ugljena za proizvodnju iste količine energije.

Osim toga, mnogi u Khanbogdu i Tsogttsetsiiju znaju vrlo malo o predloženom projektu termoelektrane na ugljen u okviru rudnika Tavan Tolgoi. Od gotovo 80 ljudi s kojima se razgovaralo na ulicama ovih gradova u kolovozu 2016., samo je nekolicina jedva nešto načula o projektu. Oni koji su nešto znali, vijest su dobili putem medija, a ne tijekom službene javne rasprave, kao što je to potrebno kada se radi o termoelektrani od 600 MW. Nepružanje informacija o ovakvim odlukama koje se trebaju donijeti i na razini lokalnih zajednica recept je za katastrofu.

Farma vjetrenjača Salkhit nalazi se 70 kilometara južno od Ulan Batora. Ovdje 31 vjetroturbina opskrbljuje središnju državnu energetsku mrežu 50 MW energije. Farma vjetranjača je izgrađena 2013. godine, a projekt vrijedan 110 milijuna američkih dolara prvi je takve vrste u Mongoliji. Podržao ga je i EBRD pozajmicom od 47,5 milijuna. Potencijal Mongolije za proizvodnju energije iz vjetra je golem. Prema tvrdnjama Myagmardorja Enkhmenda, izvršnog direktora Mongolske udruge za energiju vjetra, Mongolija može zadovoljiti 50 posto godišnjih potreba Kine za energijom vjetra.

Doduše, trenutno se oko tri posto struje u Mongoliji dobiva iz obnovljivih izvora, većinom hidroelektrana, što je veoma mali postotak ukoliko se usporedi s potencijalom zemlje za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora. Budući da je cilj mongolskih politika da do 2020. između 20 i 25 posto struje bude dobiveno iz obnovljivih izvora, Mongolija će morati donijeti važne odluke kako bi izbjegla i usmjerila ulaganja podalje od gospodarstva temeljenog na proizvodnji i potrošnji ugljena. Za početak, objašnjava Enkhmend, tarife na energiju vjetra i sunčevu energiju ne bi trebale biti tako visoke, a vlada mora eliminirati subvencije na energiju dobivenu iz ugljena te uzeti u obzir ukupne troškove proizvodnje ovakve, prljave energije.

Projekti poput Salkhita trebali bi se slaviti, no međunarodni financijeri poput Europske banke za obnovu i razvoj ostaju vezani uz projekte iz prošlosti: njihov portfelj u Mongoliji okrenut je prema rudarenju i ostalim neodrživim industrijama.

Ukoliko Mongolija želi razvijati istinski održivu energetsku budućnost, za to će biti potrebna kombinacija političkih i pametnih investicijskih odluka. Inače, za ljude poput Togtokhbayar, vjetrovi koji donose promjene neće nikada zapuhati.